Najčešće se vjeruje da su mamuti bili gorostasni dlakavi slonovi što su lutali pustim ledenim ravnicama Sibira. Prvi mamuti u najstarijim epohama ledenog doba bili su doista golema bića, visoki gotovo pet metara.

Ali, mamuti koje smo upoznali preko slika pronađenim u spiljama mnogo su manji. To su životinje koje je poznavao prethistorijski čovjek, kako to pokazuju crteži na zidovima njegovih spilja. Iako su se čovjeku naoružanu kopljem s kamenim vrškom činili golemi, europski i sibirski mamuti su ipak bili malo manji od današnjeg indijskog slona, a ni u kojem slučaju nisu bili tako veliki kao afrički slon. Oblikom glave i veličinom ušiju mamut je najsličniji indijskom slonu, iako je sibirski mamut bio sav prekriven crvenkastožutom vunastom dlakom, dugom i do 67 centimetara, koja mu je visjela sa čeljusti lica, ramena, blokova i trbuha. Njegove zavinute kljove znale su narasti i do pet metara, a težile su oko 225 kilograma. Dakle, mamuti su nosili sa sobom priličnu količinu slonovače.

Među stanovnicima Sibira još se i danas spominju mnoge legende o mamutima, koje prema nekim pričama smatraju divovskim krticama ili golemim rogatim štakorima što žive pod zemljom i služe se svojim velikim kljovama za rovanje. Čvrsto se vjerovalo da ta životinja ugiba onog trenutka kad izađe na danju svjetlost. Neka su plemena držala lošim znakom kad su ugledali mamuta, a drugi su opet vjerovali da se njegove kljove moraju odmah zakopati čim se pojave nad zemljom.

Ovakve su priče mogle nastati zato što se do dana današnjega mamuti povremeno nalaze smrznuti u ledu ili tlu na sjeveru, i to za kratkotrajnih toplijih razdoblja ili kad se obala rijeke ili planine odroni i tako otkrije savršeno sačuvan ostatak mamuta. Primitivnim ljudima se činilo da je ta životinja živjela sve do onog trenutka dok nije bila izložena dnevnom svjetlu, koje je trenutačno usmrtilo to biće iz tajanstvenog podzemnog svijeta.

Pojava mamuta iz leda nije nipošto rijetka pojava. Mamutova slonovača koju su otkrili stanovnici sela na sjeveru i koju su oni prodavali trgovcima, stizala je u Europu bar od srednjeg vijeka. Računa se da se oko 1900. godine samo iz sibirske pokrajine Jakutsk izvozilo prosječno 152 para kljova godišnje, a vjerojatno više od 25 000 pari u toku posljednjih dvije stotine godina.

Kostur i koža, koji su skupa bili tako teški da je bilo potrebno najmanje deset snažnih muškaraca da ih podignu, poslužili su za rekonstrukciju mamuta baš onakvog kako je nađen i kakav se sad nalazi u muzeju u Sankt Petersburgu (vukovi su mu bili pojeli dio surle). Mamut kojega je ispitala skupina stručnjaka 1900. godine imao je još oko 15 kilograma neprobavljene hrane u želucu, a nešto hrane bilo mu je i među zubima. Mogli su čak utvrditi koje je biljke jeo. Taj sigurno nije uginuo od gladi, a ni ikoji drugi koji je dosad nađen.

Što je bio uzrok smrti tih golemih životinja? Kako se dogodilo da su tako mnoge od njih ostale sačuvane poslije smrti? Jesu li sve uginule odjedanput, kao posljedica neke velike katastrofe? Ako je tako, što je to moglo biti? Kako su ukopane u svoje ledene grobnice? Ta su pitanja mučila ljude i znanstvenike dugi niz godina.

Prema jednoj od teorija, pri kraju posljednjeg ledenog doba mamuti su išli za ledenjacima koji su uzmicali i tako se našli u posve nepoznatim krajevima, gdje su katkad za užasnih zima propadali u jezera prekrivena snijegom i ledenom korom. No, teško je vjerovati da su mamuti kao životinjska vrsta jednostavno uništeni samo nizom ovakvih nesreća.

Posljednjih godina znanstvenici su zaključili da je mamut u stvari bio šumska životinja, a ne životinja ravnica po kojima zimi viju snjegovi. Iako je mamut bio zaštićen od hladnoće slojem masti ispod kože debelim otprilike osam centimetara, njegov čupavi ogrtač pun kiše i snijega bio je vrlo neugodan. Iz toga slijedi da je mamut vjerojatno tražio sklonište u šumi među drvećem, gdje je lako nalazio hranu.

Najveća šuma na svijetu ima površinu kao dvije trećine Sjedinjenih Američkih Država, a prostire se u Sibiru. Baš u takvim golemim prostranstvima živjeli su mamuti. U 16. stoljeću jedna je skupina Kozaka pričala da su istočno od uralskih planina naišli na «golemo brdo mesa» odnosno mamuta. Mnogi su tvrdili da su vidjeli te goleme životinje, pa je tako prije malo više od stotinjak godina neki lovac opisivao kako je kradomice slijedio mamuta kroz šumu.

Prema tome, možda su mamuti što su se smrzli u ledenjacima i ledenim močvarama baš oni koji su se usudili izaći iz šume kako bi brstili slatku travu tundre, ali su se tamo zadržali predugo. U tim krajevima jesen često naglo završava, praćena kišom i ledenim sjevernim vjetrom. Ledena kiša i snijeg šibali su mamute i zadržavali se u njegovu krznu u gromadama teškim poput olovnih utega. U takvim uvjetima čak bi i snažni mamuti brzo poginuli.

Kao protudokaz ovoj teoriji da je mamut uhvaćen u stupicu naglim nastupom zime navodi se mišljenje da bi narednog proljeća, kad je okopnilo, on istrunuo ili bi ga pojele lisice i vukovi. Prema tome, i mamuta je trebala u stupici uhvatiti vječna zima. Neki učenjaci opet misle da ga je preduhitrilo ledeno doba i da se nije dovoljno brzo prilagodio novoj klimi; i po ovoj pretpostavci mamuti bi polako umirali od gladi ili kao žrtve drugih gladnih zvijeri.

Jedini način da je tako velik broj mamuta mogao uginuti i trenutačno se zamrznuti baš u samom trenutku smrti jer neka velika katastrofa koja je izmijenila klimu u roku od nekoliko dana ili čak sati. Samo su se na takav način ta bića što su se hranila na bogatim travnatim i cvjetnim livadama mogla naglo smrznuti i uginuti. O takvim velikim svjetskim katastrofama postoje mnoge priče, o uzrocima kojih postoje razna nagađanja.

Možda je jedna takva kataklizma prouzročena prolazom i udarom kometa ili kojeg drugog čvršćeg nebeskog tijela, pomaknula svijet od njegove osi. To bi izazvalo oluje i potrese niz godina, pomaknulo tople zone u arktičkim predjelima i izmijenilo položaj polova. Zato, ako je Sibir u vrijeme kad su mamuti doživjeli svoj najveći razvitak imao blagu klimu (poput Europe danas), pa se ona iznenada naglo izmijenila, mamuti su vjerojatno bili uhvaćeni u ledenu stupicu.

Tijekom zadnjih desetak godina, u Hrvatskoj su na gliništima Vinkovaca - Dren i Ciglane Dilj otkriveni djelomično sačuvani ostaci tri kostura mamuta. Stručnjaci kažu da je za očekivati da će na našim prostorima i u budućnosti biti još ostataka ovih velikih sisavaca.